Opća planinarska škola - 7. tjedan
I ovog tjedna su održana dva predavanja u sklopu "Mosorove" planinarske škole. U utorak je po planu bila "Kulturna baština" s našom predavačicom Teom, prezime joj ne znamo, ali je zbog projektora i njegove projekcije Kozjaka kao marsove površine, predavanje nakon puno muke i truda prebačeno za dva tjedna. U četvrtak je predavanje bilo posvećeno alpinizmu, a ulogu predavača je preuzeo Srđan Vrsalović, pročelnik HGSS-a za helikoptersko spašavanje, te polaznike upoznao s počecima penjanja u Alpama, s vrstama stijenama (vapnenačke, dolomitne, granitne, pješčenjaci), s reljefnim oblicima (žljebovi, tornjevi, prevjesi, pukotine itd.) i načinima penjanja kroz iste, s načinima ocjenjivanja penjačkih smjerova, s osnovnim tehnikama penjanja i naglaskom na tri uporišne točke, te s osnovnom tehničkom opremom i njihovom uporabom. Predavanje je bilo zanimljivo, ali nas je još zanimljivije tek iščekivalo ove nedjelje kad je naučeno trebalo i primijeniti u praksi.  Još jednom je pokret sa Sukoišanske dogovoren za 08.00 h i još je jednom to vratilo osmijeh na moje lice. Nedjeljom se jedva izvlačim iz postelje i samo pomisao na neku zanimljivu planinarsku turu mi može dati dovoljan poticaj da se pokrenem. Ovog puta nije bila u pitanju planinarska tura u klasičnom smislu tog pojma, ali je alpinistička vježba na Malački bila mamac po mojoj mjeri. Malačka (477 m) je inače prijevoj na zapadnom kraju Kozjaka, preko kojeg prelazi cesta iz Kaštel Starog prema Kaštelanskoj Zagori i dalje rema unutrašnjosti. Na samom prijevoju su smješteni pl. dom "Malačka" kojim upravlja HPD "Donja Kaštela", zapadno od ceste, te pl. kuća "Česmina" kojom upravlja PK "Split", istočno od ceste. Inače i ovaj prvi objekt su sagradili članovi PK "Split", ali im je sramotnim Zakonom o sportskim objektima isti oduzet, jer od donošenja Zakona svi takovi objekti pripadaju jedinicama lokalne samouprave unutar čijih granica su podignuti.  Na Malačku nas je autobus brzo dovezao, pa smo odmah pohitali do doma u nadi da ćemo se okrijepiti toplim čajem i kavom, ali ništa od toga. Dočekala su nas zaključana vrata, pa nije bilo druge nego odmah krenuti prema našem penjalištu. Ali prije toga smo se podijelili u dvije grupe. Veća je s Tihanom krenula prema Birnju (631 m) i crkvici Sv. Ivana na hrptu istočno od prijevoja, a manja s našim instruktorima iz GSS-a do obližnje stijene s brojnim smjerovima. Glava naše "ekspedicije" je bio instruktor Srđan Vrsalović - Vrsa, a pomoć su mu pružali Filio i Ivan. Za naš penjački početak su odabrali jednu "dvojkicu" pod nazivom Trešnjica, iako je vjerojatno većini i ona izgledala kao izazov "Mosoraškog smjera" u stijenama Velike Paklenice. Prvo su nam podjeljenji penjački pojasevi i kacige, a zatim je uslijedilo kratko predavanje o penjanju u stijeni s posebnim osvrtom na našu sigurnost, kako bi se svi dodatno ohrabrili pred uspon. Stekao sam dojam da za taj smjer i nije potrebno osiguranje, jer je dovoljno kratak i još uz to s brojnim hvatištima za ruke, ali je itekako bitno započeti s ovako jednostavnim smjerovima da bi se stekla rutina korištenja opreme tijekom uspona. Nakon što je Srđan krenuo kao prvi penjač, za njim smo se i svi ostali uspeli na vrh. Dakle, iz prve grupe su se apsolutno svi odvažili, što je itekako pohvalno.  U međuvremenu je na vrhu Filio zamijenio Srđana, pa se on mogao posvetiti postavljanju absail-a za našu sljedeću vježbu – spuštanja niz stijenu. Ona doduše nije bila obvezna za sve polaznike, ali mislim da se i tu okušala većina polaznika. Neki poput mene, i dvaput. Što se tiče snimke mog uspona i absail-a, moram vas razočarati, jer će te silom prilika biti uskraćeni za njih. Ivica je bio zadužen za snimanje penjanja, ali je zaboravio uključiti snimanje, a Dalibor je imao čast snimiti moj "umješni" absail, ali je čekajući početak mog spusta dočekao i kraj kasete. Sad bar imam trominutnu snimku moje pripreme i pozornog slušanja Srđanovih instrukcija. Vrijeme tijekom vježbe je tako brzo prošlo da se doslovno nismo ni osvrnuli, a već je bilo podne. Druga grupa se približavala penjalištu, pa smo se teška srca morali razdvojiti od pojaseva, kaciga, penjanja i absail-a.  Tihana je dopratila drugu grupu i odmah preuzela našu, te smo krenuli preko prijevoja do pl. kuće "Česmina". Tu nas je dočekao i sam predsjednik planinarskog kluba "Split", Mladen Japirko, koji nam je u kratkim crtama predstavio Kozjak, te planinarske objekte na njemu. Tu pauzu smo iskoristili i za okrijepu u vidu sendviča koju je većina izvukla iz svojih naprtnjača. Vremena za dužu stanku nije bilo, jer nas je očekivalo nešto više od 1 h hoda do crkvice Sv. Ivana, a dan je u ovo doba godine ionako prekratak. Ovo je staza kojom sam u prošlosti često prolazio, ali nikad nisam vidio toliko planinara, ali i izletnika, kao tog dana. Navodno je bila u pitanju neka transverzala po Kozjaku u organizaciji PK "Split", pa su se brojni njihovi članovi tog dana našli na Kozjaku. A tko zna, možda su neki od onih mnogobrojnih ljudi gore bili i zbog potreba snimanja filmskog serijala istoimenog naziva. Uspon, iako nisam siguran je li to doista prava riječ da njome opišem našu turu, je trajao tek nešto više od 1 h i pri tom je savladana vrlo mala visinska razlika od točno 154 m. Staza vodi samim hrbatom i posebnu joj atraktivnost daju pogledi na Kaštelanski zaljev, koliko on uopće više i može biti atraktivan, te na Split i srednjodalmatinske otoke.  Nama vrijeme i nije pružilo posebno nezaboravne poglede, pa mi je tim više žao što su naša dva pulena, skrivenog identiteta, bila uskraćena za poglede na svoj voljeni Pelješac. Bar im je tako Japirko rekao da se s ove dionice vidi i Pelješac za lijepa vremena, pa sam očito na Malački završio svakog puta za lošeg vremena, jer se nikako ne mogu prisjetiti tog pogleda na Pelješac. Doduše možda im je to on rekao samo da bi se opet vratile. Ali uostalom ionako ništa nisu propustile, jer se teško pogled na Zmijino brdo može mjeriti s pogledom na snijegom okovane biokovske vrhove. Inače, tijekom ove dionice sam izigravao "metlu", pa sam stigao zadnji do crkvice, ali sam bar u miru mogao zaliti jedan maklen. U međuvremenu se ekipa već raskomodila na zidiću pred crkvicom, dokrajčujći svoje prehrambene zalihe. I onda se još čude kako nikako da smršave, a tijekom planinarenja unesu više kalorija, nego ih stignu izgubiti. Pogled na Split je zbog izmaglice bio očajan, pa nisam ni bio od volje za fotografiranjem. Srećom gore se nismo zadržali predugo, jer je u međuvremenu druga ekipa već završila sa svojim lekcijama, pa smo nakon zajedničkog fotografiranja hitro krenuli natrag sa mnom opet na začelju kolone.  Dolaskom pred dom odlučujem se za stanku na "štekatu" pred objektom, ali hladnoća me brzo obeshrabrila u naumu i natjerala u zadimljeni prostor. U međuvremenu je Dalibor sa svojom Lunom, preslatkom i živahnom kujicom, koju možete vidjeti na fotografiji poviše u Lukinim rukama, krenuo natrag svojim automobilom prema Splitu. To je po mom mišljenju veliki problem, pa se nadam da će se u dogledno vrijeme riješiti taj "problem" i dogovoriti se s "Prometom" da naši planinarski ljubimci također mogu sa svojim vlasnicima u autobuse. To naravno nije neki veći problem na ovim kraćim dionicama, ali na dužim predstavlja značajniji financijski zalogaj, jer ostavljanje psa samoga doma nije nikakva alternativa. A tim psima, našim planinarskim ljubimcima, izlet u prirodu predstavlja najveću nagradu koju im možemo ponuditi. Inače, tijekom škole su naše izlete pohodila dva psa. Osim Lune, tu je i prekrasni zlatni retriver, još krasnijeg imena Klek, kojeg ove nedjelje vlasnici nisu poveli sa sobom, ali sam siguran da su ga ostavili u dobrim rukama.  Eto, tako je prošao ovaj izlet za koji sam uvjeren da je u mnogima probudio želju da završe i penjačke, odnosno alpinističke škole. U svakom slučaju, ovo su bile najelementarnije osnove i nadam se da nitko neće na osnovu ovoga steći dojam da je dobar ili loš penjač, te na osnovu toga izazivati vraga. Treba tu još puno učiti i naučiti, ali za većinu nas je i ovo više nego dovoljno s obzirom kojim stazama ćemo se kretati. Za sve ostale tu su penjačke i alpinističke škole u kojima će saznati sve što bi trebali znati ukoliko se namjeravaju time baviti, pa se nadam da će naši mjerodavni iz društva sljedeće sezone oformiti alpinističku školu. Što se tiče našeg mačjeg carstva, Fodor, odnosno odsad Zvonček, svoj novi dom je pronašao kod drage obitelji u Gračacu, koji već imaju tri mačja člana unutar svoje obitelji. Sad nam još preostaje da isto tako lijepo udomimo Gitu i Joška. Danas su inače napunili dva mjeseca života i sve je bliži trenutak našeg rastanka. Ukoliko netko od vas smatra da im može ponuditi topli dom, pun ljubavi, spremni smo vam ponuditi ta dva ljupka stvorenja. Ali isto tako morate biti svjesni da će zasigurno biti puno više ovisniji o vama od mački koje su odrasle s majkom. Njihova "majka" je čovjek, točnije dva, te će samim tim biti značajno vezani uz čovjeka. Možda bi čak to mogao usporediti s privrženošću psa uz čovjeka. Tako smo u međuvremenu saznali da bi Joška trebala uzeti obitelj koja ga neće puštati u kuću, pa smo ih morali odbiti. Sad pogledajte kratki filmić o njima i dobro razmislite. Filmić se zove "Gita", jer smo tek naknadno saznali da Joškova nova obitelj nije prikladna za takvog mačića. Stoga bacite oko na ovo dvoje ljepotana. Sljedeće nedjelje zbog izbora neće biti izleta, ali ću u svakom slučaju gotovo sigurno opet s mojom Zizi završiti negdje u planini. Razlog tomu je sasvim banalan, a za sve je ponajviše kriva matematika i moje loše brojanje do sto. |
